Fikret Planinčić kao bosanski Dreyfus

Dejtonsko pravosuđe osudilo nevinog čovjeka na 11 godina robije
Fikret Planinčić je bosanski Dreyfus

Nevin čovjek će završiti u zatvoru, na robiji od jedanaest godina! On se zove Fikret Planinčić i okrivljen je za ratni zločin i za tragične događaje kojima uopće nije prisustvovao. Niti je on priznao krivicu, niti je njegova krivica ičim konkretnim dokazana. Jedini proizvoljni dokaz protiv njega bile su izjave da je nakon 20 godina prepoznat po glasu. Presuđen je za ubistva lica srpske nacionalnosti koja su se dogodila 17. septembra 1992. godine, u mjestu Serdari, kod Kotor Varoši. Baš zbog činjenice da nevin čovjek odlazi na robiju od 11 godina, kao kolateralna šteta političkih trgovina i ucjena u dejtonskom pravosuđu, slučaj Fikret Planinčića će postati bosanska afera „Dreyfus“, gdje će od odbrane i oslobađanja ovog nevinog čovjeka zavisiti oporavak i kredibilitet pravosuđa u Bosni i Hercegovini.

Da bi se u cijelosti razumio paradoks ovog slučaja, treba se podsjetiti nepobitnih činjenica da je Kotor Varoš jedno od mjesta u kojima su velikosrpski teroristi počinili strašne zločine na bošnjačkim i hrvatskim civilima. Samo u logoru u Grabovici ubijena su 163 nesrpska građanina Kotor Varoši, za čijim tijelima se još uvijek traga. Velikosrpski teroristi ubili su oko 300 građana ove male općine, a 350 se još uvijek vode kao nestali. U genocidnoj kampanji etničkog čišćenja, oko 5.000 Bošnjaka i Hrvata protjerano iz Kotor Varoši, od kojih su većina prošli logorske torture, mučenja, silovanja i pljačke. Sve to godinama nije bilo dovoljno dejtonskom pravosuđu da zakonu privrede kotorvaroške krvnike, ali je to isto pravosuđe pristalo na pritiske srpske politike da se stradanja lica srpske nacionalnosti u ratnim sukobima proglase ratnim zločinom, te da se pohapse i procesuiraju Bošnjaci koji su u izbjeglištvu, u selima oko Kotor Varoši, branili živote svojih porodica.

Šta se dogodilo? Iz sela Serdari, Vojska Republike Srpske je danima granatirala sela Večići i Bilice, u koja su se sklonili Bošnjaci prognani iz Kotor Varoši. Jedini način da se spriječi artiljerijsko iživljavanje nad bošnjačkim civilima u ovim izbjegličkim selima, bio je pokušaj slabo naoružanih pripadnika Teritorijalne odbrane da se neutralizira artiljerija u selu Serdari. U rano jutro 17.09.1992. uslijedio je napad na srpsku artiljeriju u Serdarima, a s obzirom da je napad bio iznenadan, oružani otpor su pružile žene i starci, tako da je u razmjeni vatre stradalo 16 lica srpske nacionalnosti, među kojima i dvoje djece. Tužilaštvo je tendenciozno tumačilo pojam vojnog cilja, pa je zaključilo da „policajci i stražari lokalne odbrane ne gube status civila“, te zaključuje „da se to odnosi i na lice koje s puškom u ruci štiti svoju porodicu. Po toj istoj logici, civilima bi se mogla smatati i Bošnjaci koji su napali na Serdare, kako bi zaštitili svoje porodice od granatiranja iz Serdara.

Veliki pritisak srpske javnosti na pravosuđe rezultirao je 2011. godine hapšenjem Fikreta Planinčića, Rasima Lišančića, Seada Menzila i Mirsada Vatrača. Kako je prvostepeni sud počinio bitne povrede krivičnog postupka, Apelaciono vijeće Suda BiH je ukinulo Presudu Suda BiH od 31. Januara 2014. godine, kojom su sva četvorica bila osuđena na kazne od 9,5 do 11,5 godina zatvora. Već tada se vidjelo da mentorima ovog montiranog procesa nije stalo do istine, već do prenaglašene presude za ratni zločin, po svaku cijenu, jer se ustanovilo da je „donesena nerazumljiva izreka presude bez činjeničnog opisa krivičnog djela uključujući radnje izvršenja, vrijeme i mjesto izvršenja i nastale posljedice“. Apelaciono vijeće je navelo da „prvostepeni sud nije naveo šta je svaki od optuženih konkretno učinio prilikom napada na selo što je u suprotnosti sa načelom individualne krivične odgovornosti“, te je naložen novi pretres. U novom pretresu Menzil i Vatrač su oslobođeni, Lišančić je u međuvremenu preminuo, a teret optužbe bačen je na Fikreta Planinčića koji je osuđen na 11 godina zatvora za ubistvo devet lica i ranjavanje dva lica – iako uopće tog jutra nije bio u selu Serdari.

Na čemu Sud, onda, temelji presudu da je Fikret Planinčić kriv za sva ova ubistva? Fikret Planinčić je svjedočio da je u to vrijeme po zadatku bio na Čirkinom brdu, na koti Podbrdalje, da uopće nije bio u Serdarima, budući da nije ni bio član interventnog voda koji čine najsposobniji borci. Po pravnoj i svakog drugoj logici, Sud bi trebao imati debele dokaze protiv optuženog, kako bi ga presudio za tolika ubistva, i na tolike godine robije. A šta Sud konkretno ima? Nema ništa! Upravo tako: nema ništa! Na nekoliko mjesta u obrazloženju Presude spominju se svjedoci koji su svi redom – nakon 20 godina!!! – Planinčića prepoznali „na osnovu glasa“. Evo citata: „Svjedokinja je navela kako ga u sudnici nije mogla prepoznati, te ga je prepoznala kad mu je čula glas, koji je po njenoj ocjeni bio isti kao i prije rata, jako karakterističan“. Evo drugog citata: „Odbrana optuženog Fikreta Planinčića je pokušala da ospori izjave svjedoka Tužilaštva Serdar Radmile i Serdar Joce, koji su kako je prethodno istaknuto izjavili da su optuženog Fikreta Planinčića prepoznali po karakterističnom glasu“. Evo trećeg citata: „Svjedokinja odbrane Smajlović Raza u sudnici, dakle posle proteka mnogo vremena, optuženog u sudnici prepoznala upravo po glasu, a ne po fizičkom izgledu što nesumnjivo upućuje na zaključak da je optuženi i u kritično vrijeme imao sepcifičan glas kao i sada“. Nevjerovanto je da i dalje Sud nema činjeničnog opisa krivičnog djela, kao i u slučaju prvostepene presude, i da ponavlja istu grešku, s tim što se sada sva krivica svaljuje na Fikreta Planinčića, za kojega se, eto – „na osnovu glasa“ – ustvrdilo da je bio u Serdarima i da je ubio devet ljudi!
Ovolika količina neozbiljnosti, proizvoljnosti, pravosudnog javašluka i bahatosti, s ciljem nametanja krivične odgovornosti bez materijalnih dokaza, „na osnovu glasa“, vjerovatno nije zabilježena makar u povijesti dejtonskog pravosuđa. Baš zato slučaj Fikreta Planinčića mora biti prekretnica u dejtonskom pravosuđu, koje ne može odbraniti svoju čast i pravednost ako će sa sobom u budućnost ponijeti jedan ovakav slučaj – da potpuno nevin čovjek, putem procesa za koji se odmah vidi da je montiran, odleži robiju od 11 godina zatvora. Zato je Fikret Planinčić bosanski Alfred Dreyfus, čovjek optužen u montiranom procesu. Za Dreyfusa se založio veliki Emil Zola svojim otvorenim pismom pod naslovom “J’accuse” (Optužujem), a za Fikreta Planinčića zasad se nije založio niko, osim nekolicine prijatelja i komšija iz zeničke mjesne zajednice Perin Han. Borba za slobodu Fikreta Planinčića tek počinje sa potpuno izvjesnim ishodom, baš onako kako je židovski časnik Alfred Dreyfus dočekao i slobodu i satisfakciju. Zapravo, pravda za Fikreta Planinčića manje treba njemu, a najviše posrnulom i kompromitiranom dejtonskom pravosuđu.

english
nazad na vmgb.ba
LEGArT